"...Prva je ljubav dosla tiho nezvana, sama za sva vremena, skrila se tu, negde - duboko u nama..."
Dragi dnevnice,
Sinoc sam ga sanjala. Istog onog od prije tri godine. Da, bas njega.
"A ti, mila...Samo banes u snove s nekog puta dalekog...I tad se zbunim...Tad se potpuno sludim...Jer...Na javi sam te ljubio strepeci da ne probudim nekog...
A u snovima te ljubim strepeci da sebe ne probudim..."
Ne brini, nije to bio Bog zna kakav san. Ali, bila sam sretna u njemu,
bili smo sretni u njemu. Toliko sretni da sam pomislila da je to sve istina,
i na tren, kad sam se probudila i shvatila da nije, cvrsto sam zatvorila oci
da bih nastavila spavati, da bismo barem tu bili zajedno.
Ponekad te sanjam tako stvarno.Da pred svitanje svud po sobi svetlucaju zaboravljene snalice i brosici...Ali budjenje me uvek saceka na kvarno...Kao dokoni pandur na pustom drumu...
Kojim kad-tad moras naici..."
U tom snu, njegove, ali bas njegove, ne od nekog drugog momka, vec njegove,
ruke od onog istog od prije tri godine, njegove ruke, bile su oko mog struka. Nismo
bili posvadjani, nisam plakala, nije pronalazio glupa izvinjenja, po ko zna koji put,
nisam, nije i nismo. Bili smo jednostavno sretni. Na nekom snijegu, na nekoj planini,
zagrljeni, pomireni, zaljubljeni, sretni. On i ja. Zaljubljeni i sretni. San je bio toliko stvaran da mi trenutno izaziva suze na oci, pisuci o njemu. Ali, bojim se da cinjenica da sam bas sad sigurna da vise nikad, ali nikad, necemo progovoriti niti jednu rijec, podijeliti niti jedan osmijeh, nikad vise u zivotu, slama mi srce i izaziva te iste suze na oci.
"Ne, malena, nisam ja to sto tebi treba, za cim ti zudis. Ja ti ne znam pruziti ljubav iz bajke o kojoj sanjas. Moje su ulice bez cilja, zelje bez ostvarenja, snovi bez potpore. Ni moj lik nije onakav kakav bi ti zeljela da jeste. Ja sa iz druge price, ovdje nam se putevi razilaze. Budi mi sretna, mila."
Nije meni zagrljaj niti jednog njega bio kao njegov. Nisu mi ruke niti jedne bile kao njegove. Te iste ruke, sad poslije tri godine, ja evo pisuci ovo osjetim na svojima. Osjetim njegove prste medju svojima, njegov dah na vratu i hladno mi je. Ovo nije ona ista matura na kojoj ssmo prije cetiri godine plesali sretni, zagrljeni, bezbrizni. Ovo nece biti matura na kojoj cu ga snazno zagrliti, toliko da me tijelo zaboli i dok niko ne vidi zaplakati. Zaplakati od svega sto je moglo biti, a nije bilo, zaplakati od svega sto je trebalo biti, a nije bilo.
"Hteo sam samo da joj sapnem poslednji put da je bila moje sve.
Pazi mene 'bila'. Zapravo, bila i ostala moje sve, al' jebes ga..."
Dragi dnevnice, ne brini! Ovo pise ona E.koja postanem u trenu, danu, satu, kada se nesto u vezi sa njim desi. Kao onaj dan kad je petnaestak minuta na metar udaljenosti od mene stajao i kada sam taj isti dan u suzama provela, jer su nam se pogledi par puta sreli. Ovo sve sutra postojati nece. Ja volim osobu koja je on bio dok nismo prekinuli, sve poslije je neki drugi on kojeg ja ne znam, kojeg nisam upoznala i kojeg ne zelim nikad upoznati.
"...zauvek fosil tvog struka postoji, na mome dlanu okamenjen... "
Ne brini dnevnice, ne volim ja njega.
"Koliko na njoj ima tajnih mesta koje bih zeleo da poljubim? Ali, ne sad. Jednom. Mozda... Lepo sanjaj, mali misu... "
From E.with love,
Laku noc.
Free Music